Početna / Blog / Sa nama na putu #krozsrbiju / 6 razloga da posetite Vlasinu i Caričin grad

6 razloga da posetite Vlasinu i Caričin grad

Mogla je malo okasniti, ali avaj. Pristigla tačno, skoro kalendarski. Varljiva i prohladna. Tvrdica na tople sunčeve zrake. Lagano prirodi odeva zlatasto, rumeno ruho.
U jesen, pametne ptice lete na jug. Nemamo krila, ali poslužiće točkovi. Hitamo. Tamo gde je, kažu, sunčanije i zasigurno toplije.

Zašto posetiti Vlasinsko jezero i Caričin grad?

1. Jer se na BS Vlasotince možeš dopuniti sirovom energijom

Znali smo da nas očekuje dan prepun doživljaja pa smo odmah na početku zastali na BS Vlasotince, ne samo da bismo sipali dobro gorivo, već i da bismo sebi obezbedili čistu energiju za nastavak putovanja. Izbor je pao na Drive Cafe raw barove, koji kombinuju egzotične ukuse i snagu žitarica za maksimalan efekat dobrog zalogaja. Neki od nas su zgrabili kombinaciju marakuju&kokos, odnosno jabuka&cimet ukus, a ja, kao radoznalo žensko, sam odbrala preostala dva čokoladna ukusa: sa kakao zrnima i kokosom.

Dosta je neverovatno što nešto što nema glutena, a ni šećera i potpuno je veganski proizvod, daje toliko ukusa, snage i energije.

video

Sa nama na putu do Vlasine i Caričinog grada

2. Jer je manastir u Palji poslednje konačište Sv. Save na srpskom tlu

Ušuškao se daleko od sveta, u bujnoj prirodi, nadomak Bugarske. Po predanju, osnovan je u trećem ili četvrtom veku. Narod zna, pamti bolje od papira, a tome svedoče i temelji katakombi, otkriva nam trenutno jedini monah u Palji. Zove da se popričamo na verandi novoizgrađenog konaka uz rakijicu i domaće kolače. Kao što nekada bejaše običaj. Priča nam o malo poznatoj svetinji.

Zvanično, manastir Vavedenje Presvete Bogorodice potiče iz prve polovine devetog veka. Obnovio ga je Sveti Sava u 13. veku, koji je za života često u njemu boravio. Bio je poslednje konačište prvom srpskom arhiepiskopu pred odlazak u Trnovo, u Bugarskoj, i mesto gde su njegove mošti prenoćile na povratku za domovinu. Iznad manastira je nekada prolazio Carski drum. Danas mnogi meštani slave Savidan kao svoju krsnu slavu.

Fresaka nije mnogo ostalo, a i vreme njihovog oslikavanja je nepoznato. No, prvobitne, starije freske počele su da izbijaju ispod novijih. Nesvakidašnji prizor. Na delu iznad ulaza u staru crkvicu, pojavljuje se lik, nije freska. Vernici tvrde da liči na Svetog Savu. Čuva mnoge relikvije – ikonu Svetog Save sa Hilandara, Presvetu Bogorodicu Utešiteljku iz Rusije, Presvetu Bogorodicu Trojeručicu, i krst iz Jerusalima.

Monaštvo je, posle 100 godina, obnovljeno 2016. godine. Samotnom monahu jedini stalni drugar je ženka kavkaskog ovčara. Naoko druželjubiva, danju u kavezu zbog posetilaca, a noću na slobodi, čuva svetinju.

Okolina, potpuno divlja. Leži na levoj obali reke Medenice, po medu i nazvane. Nekada davno monasi su imali toliko košnica da se med slivao u reku, činivši je slatkom čitavim tokom. Na drugoj obali su dva izvora lekovite vode – za slabovide i sterilitet. Oba posvećena Presvetoj Bogorodici.

Iza manastira se nalazi staro muško seosko groblje iz vremena kada su se sahranjivali odvojeno od žena. U blizini su Savina mahala i Savin izvor.

3. Jer Vlasina je raj za „prirodnjake”

Od nekada najveće močvare na Balkanu do predela izuzetnih odlika. Omeđeno planinama Vardenik, Čemernik i Gramada, bistrih potoka i rečica. Boja voda se preliva od sivkasto plave do mrko teget, kao veliko modro oko u kojem se ogledaju okolne visoravni prošarane livadama, pašnjacima i šumama raznovrsnog biljnog i životinjskog sveta.

Vlasina je najviše i drugo najveće jezero u Srbiji. Iako kristalno čista, temperatura planinske vode na oko 1.200 metara nadmorske visine nije prijatna ni u najtoplijim letnjim danima. Izazov i za hrabriše i zajamčeno osveženje.

Posebna draž su dva stalna, nepokretna ostrva – Stratorija, ostrvo i u vreme vlasinskog blata, i Dugi del, poluostrvo od pre izgradnje brane.

Duga istorija izrodila je mitove. Najčuvenija je o vodenom biku, koji je davnih dana tu obitavao, širio strah i mnogo jada zadavao seljanima ubijavši im goveda na ispaši. Doskočio mu je maštoviti kovač, koji je svom volu okovao rogove gvožđem, koje probodoše vodenjaka. Ranjena zver se vrati u jezero i više se ne pojavi. Samo jednom, pred srpsko-turski rat, pre oko 150 godina, iz vode su izbijali veliki mehuri i čula se rika od koje se tresla cela okolina. Da li je zanavek nestao, ili se prikriva… pripovedaće neka nova legenda.

Vlasini manjka uređenih turističkih sadržaja i objekata, ali se priroda postarala da sve nadomesti. Šetajte šumama i livadama, berite divlje maline, borovnice i šumske jagode, posmatrajte ptice, vozite bicikl, pecajte, prokrstarite jezerom, uspnite se na obližnji Čemernik, dišite kiseonik, obnovite krvna zrnca, obiđite okolne crkvice, i napijte se izvorske vode. Prepustite se prirodi.

4. Jer su plutajuća ostrva čudo prirode

Prirodi je bilo potrebno oko 5.000 godina da ih sačini. Izronila su sredinom prošlog veka tokom gradnje brane, kada su se velika parčad podvodnog biljnog sveta na tresetu, vlasinskom blatu, otrgla od dna. Kada se vetrovi razgoropade, ustalasaju i podignu vodu, ostrvca se Vlasinom rasplove, a bujna vegetacija posluži kao jedro. Danas ih je desetak. Najveće je Mobi Dik, oko 2.5 hektara. Stanište je maljave breze, gorke deteline i mesožderke ili rosulje, sićušne, ali ubojite biljčice koja svoje žrtve najpre opije, a zatim guta.

Za plutajuće galije bolje je kada su nenasukane i slobodno plove, daleko od uticaja čoveka. Štetu im je već načinio.

Na oko sat i po vožnje od plutajućih ostrvaca i vlasinske oaze, nalazi se jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Srbiji.

5. Jer ćete hoditi srpskim akropoljem

U dolini Puste reke, podno Radan planine, na ruži vetrova, postojaše grad. U neka davna vremena, omeđen moćnim bedemima, bejaše golem i raskošan. Uzdigaše ga car Justinijan I. Namerio da ga učini prestonicom i arhiepiskopskim sedištem Ilirika. Kao znak zahvalnosti kraju u kojem je rođen. Prema predanju, nameniše ga svojoj zabranjenoj ljubavi, plesačici Teodori, daleko od porodičnog doma. Otud mu naziv Caričin grad.

Prva polovina šestog veka. Justinijana Prima. Utvrđenje na 10 hektara, opasano bedemima sa kulama i vodenim rovom. Izvan njih, terme sa podnim grejanjem po uzoru na antičke, crkva, akvadukt, brana i ostaci naselja. Šetnja popločanim gradskim ulicama Donjeg grada sa bazilikom, najvećim objektom – cisternom i stambenim delom, preko Gornjeg grada sa vodenom kulom i bazilikom sa kriptom, do Akropolja. Posebno je utvrđen, sa episkopskom palatom, krstionicom i katedralnom (sabornom) crkvom i kružnim trgom za javni život. Prepun sačuvanih mozaika koji se nažalost, ne mogu videti, osim na propratnim panoima. Iskopine ukazuju na raznoliku arhitekturu i luksuznu unutrašnjost građevina. Na čas odlutasmo u doba Istočnog rimskog carstva i skoknusmo do Atine, na Akropolj. Istina, nije tako visok i nadaleko čuven, ali je naš i valjalo bi ga proslaviti.

Jedinstveno nalazište na prostoru Balkana. Grad cara koji je podigao Aja Sofiju u Konstantinopolju. Upis na listu Svetske baštine organizacije UNESKO čeka bezmalo 10 godina. I počekaće još. Nema konzervacije, prateće infrastrukture, predstavljanja. Nema čak ni svoju internet stranicu. Čuvar je jedina duša da poželi dobrodošlicu u nekadašnji velegrad. Zanesenjak i zaljubljenik u Justinijanovu zadužbinu. Priča istoriju, narodna predanja, tajne i čudesa Radan planine i okoline, nesvakidašnjim rečnikom, svojim južnjačkim govorom. Čini se poznaje svaki kutak, svaki kamen ovog nekada veličanstvenog grada. Danas, zapuštenog. Napuštenog. Kao pre 14 vekova. Napuštamo ga i mi. Zadivljeni vizantijskim nasleđem, rastuženi srpskim nemarom.

6. Jer što južnije to ukusnije

Tako bar južnjaci tvrde. U slast da proverimo. Usput i da iskusimo to čuveno južnjačko gostoprimstvo. Za počinak odabrasmo kućicu u zabačenom zaseoku. Usnulo sve u selu, ali domaćini nestrpljivo iščekuju goste. Brinu za nas, a i za hranu, da se ne ohladi. Večernja trpeza, raznovrsna i obilata, odavno spremna. Nude pun pansion. Bez dogovora, pojedinačno, a uigrano klimnusmo glavom, nimalo ne hajući za restoransku tradiciju. Samo luda glava bi odbila srpskog domaćina. Njima se oke zacakliše kao svatove da će gostiti. Domaćica se već raspituje šta bismo za doručak, ali se odmah doseti, poželi nam miran san i otrča da spi kako bi uranila.

Jutro, hladnjikavo, mirisno, nečujno. Stiže slatko od šljiva punjenim orasima, a potom i kafa. Zna se red. Dotrčavaju kuce i mace po jutarnju dozu nežnosti, obradovasmo se, kad oni nanjušili nešto slasno. Iznosi teta Gorica pitu sa sirom iz crepulje. Mekana i sočna, a hrskava. Vešte ruke razvile kore, nadenule sir i smestile pitu u zemljani sud, sa svih strana „ožaren”. Da se griz ni najmilijem ne ponudi.

Za ručak, roštilj, domaćinski. Sagradio ga čika Vlada sopstvenim rukama. Očas se okupi sveta. Spremilo se naveliko, valja podeliti sa komšijama, prijateljima. Pljeskavice, ćevapi, batačići, kobasice, medaljoni… Do juga li je ili do domaćina? Biće da su zajedničkim snagama spravili vanredno ukusno meso. Raznih salata, al’ paradajz! Baštenski. Miriše na detinjstvo. Jede se kao jabuka. Iću i priči nikada kraja. I tako se obični nedeljni ručak pretvori u ranojesenje poselo.

Selo nas je othranilo i održalo. Njegova širokogrudost i ljudskost. Dobrodušni, životno mudri ljudi, danas nažalost, nevidljivi. No, dobro je sve dok se ima na koga ugledati.

Ako se pak odlučite za restoransku prehranu, ne propustite riblji kotlić i vlasinsku pastrmku i pitu zeljanicu sa ovčijim mlekom. Ukusi srpskog juga su uistinu bogovski.

Share: